Konstitucionalne linije bioetičkog istraživanja

Hrvatski su bioetičari među prvima u svijetu prepoznali značaj otkrića Fritza Jahra (1895.–1953.) i njegova koncepta »bio-etike« iz 1926., što se vidi i iz činjenice da su oni bili autorima prvih knjiga o Jahru u svijetu (uključujući i prvi prijevod cjelovita Jahrova opusa na hrvatski), pokretači časopisa imenovanog po Jahru i organizatori prvih konferencija o njemu. Ono što se nameće kao logičan i nužan korak produbljivanja istraživanja jest komparativna analiza ključnih utjecaja na Jahra (od Franje Asiškog i pijetista, preko Immanuela Kanta i Arthura Schopenhauera, do moderne biologije i psihologije). Na taj bi se način pojava bioetike u Njemačkoj 1920-ih mogla postaviti u kontekst kako povijesti znanosti i filozofije, tako i u društveni kontekst posebnosti Jahrova vremena, a istraživanje Jahrovih uzora (osobito onih koji su slabije poznati, a potencijalno iznimno značajni, poput Ignaza Bregenzera) dovelo bi do upotpunjenja vertikale ideje čovjekova harmoničnog suživota s okolišem i drugim živim bićima, nudeći nove ideje ekologizmu, antispecijesizmu i drugim pokretima koji obilježavaju naše doba.

Razvitak bioetike u Hrvatskoj ugrubo se može podijeliti na nekoliko faza: do 1985. (bioetičke teme su prisutne, ali nedostaje sam naziv ‘bioetika’, kao i njen zaokružen koncept); 1985.–1990. (bioetika poprima prve institucionalne oblike, ali nema teorijske originalnosti, a naziv ‘bioetika’ spominje se u publikacijama još uvijek vrlo rijetko; V. Pozaić); 1990.–2000. (bioetika se probija u javne medije i akademsku nastavu, ali je, po svom sadržaju, još uvijek uglavnom »nova medicinska etika«); 2000.–2010. (puni procvat bioetičkih konferencija i publikacija, ali i oblikovanja originalnog koncepta »integrativne bioetike«); od 2010. (temeljeći se na proučavanju djela Fritza Jahra, preuzimanje inicijative u »europeizaciji bioetike«). U okviru istraživanja ovih razvojnih faza i njihove relevantnosti za europske i svjetske bioetičke trendove, posebna pažnja posvećuje se dosad slabo istraženim djelima hrvatskih mislilaca poput Nikole Viskovića i njegove ostavštine.

Unatoč njegovu neupitnom značaju za razvitak moderne bioetike, Van Rensselaer Potter (1911.–2001.) biografski je vrlo slabo istražen, a i o njegovu djelu se, osobito o ranom stvaranju i utjecajima, pisalo uglavnom uzgredno. Hrvatski prijevod Potterova kapitalnog djela Bioetika – most prema budućnosti objavila je Katedra za društvene znanosti riječkog Medicinskog fakulteta 2007., a njen dugogodišnji predstojnik, Ivan Šegota (1938.–2011.) bio je među posljednjim Potterovim izravnim korespondentima. Zadaća je ovog tematskog kruga, stoga, temeljito istražiti život i djelo Van Rensselaera Pottera, osobito dosad zanemarene publikacije i ideje; analizirati povezanost Potterovih i Jahrovih ideja, njihove sličnosti i razlike; te dokazati sukladnost Potterova koncepta bioetike s modernom europskom bioetikom. Ciljevi će se realizirati uvidom u svu dosad objavljenu literaturu, arhivske materijale relevantne za Potterov život i rad (njegove obitelji, McArdleovog laboratorija za istraživanje raka Sveučilišta u Wisconsinu, Instituta Kennedyjevih za etiku u Washingtonu, te Centra Hastings u New Yorku), kao i razgovorima odnosno elektroničkom komunikacijom s Potterovim najvažnijim suradnicima i proučavateljima njegova djela (W. Reich, T. Potthast i dr.).

Usprkos Potterovu izvornom »širem« konceptu bioetike, moderna američka bioetika, uglavnom koncentrirana oko »georgetownske škole« (koju je utemeljio André Hellegers), »sužena« je konceptualno i praktično na medicinsku etiku i etiku biomedicinskih istraživanja, oslanjajući se na neke, prvenstveno američke vrijednosti (pragmatizam i principalizam), što je bilo i ostalo ključnim razlogom sporog prihvaćanja bioetike u Europi. Širenje bioetičkih perspektiva, koje nudi pluriperspektivizam integrativne bioetike, kao i njenih povijesnoznanstvenih i filozofskih osnova, rezultiralo je rađanjem europske bioetike, utemeljene na složenijim i kulturno bližim vrijednostima. Cilj je ove istraživačke teme istražiti razlike georgetownske i europske bioetike te analizirati prednosti odnosno nedostatke nastajuće moderne europske bioetike.

Istraživanje bioetike u suvremenoj Europi odlikuje se brojnošću i kompleksnošću uključenih tema. Tako korijeni bioetike podrazumijevaju dolazak bioetike u Europu u razdoblju nakon 1970-ih, pod sadržajnim i metodološkim utjecajem američke (post-poterijanske) tradicije, te putove širenja, ali i otpora prema bioetici u pojedinim europskim zemljama kao što je Njemačka. U prethodnim istraživanjima razvoja u obzir je uzeta institucionalizacija bioetike na najmanje tri razine: bioetika u pojedinim europskim zemljama, bioetika u nadnacionalnim europskim tijelima (Vijeće Europe, Europska unija itd.), te zajednička europska bioetika. Dosadašnji rezultati razvoja bioetike u Europi ukazuju na nekoliko značajnijih punktova te je, kao posljedica kulturološke i religijske složenosti kontinenta, interesa političkog udruživanja u EU i različitosti društvenih okolnosti u pojedinim zemljama, zadatak uspostave zajedničke europske bioetike iznimno otežan. Uzimajući u obzir navedeno, istraživanje i koncipiranje daljnjeg razvoja bioetike u Europi objedinjava dosadašnja nastojanja uspostave europske bioetike, te njihovo sadržajno analiziranje s ciljem utvrđivanja elemenata teorijskog koncipiranja i daljnjih sadržajnih i institucionalnih perspektiva europske bioetike.

Cilj ove istraživačke teme je, s jedne strane, ispitati moguće doprinose glavnih azijskih kulturnih i misaonih tradicija bioetičkom dijalogu. Istraživanje bi se prvenstveno fokusiralo na tradicije indijskoga (brahmanizam, buddhizam, đinizam) i kineskoga civilizacijskog kruga (konfucijanizam, daoizam, chan /zen/-buddhizam) te njihove potencijale u odgovoru na pitanja cijelog bioetičkog problemskog spektra. S druge strane, u komparativnom aspektu, namjera je ispitati razgraničenja azijskih bioetičkih tradicija spram europske i američke bioetike na temelju misaonih pretpostavki specifičnih kulturnih obrazaca te mogućeg sporazumijevanja i uvažavanja u nastojanju za oblikovanjem globalne bioetike kao odgovora na izazove globalne znanstveno-tehničke civilizacije.

Integrativna bioetika određena je u metodološkom pogledu idejom pluriperspektivizma, prema kojoj se »orijentacijsko znanje« može postizati samo interakcijom različitih spoznajnih perspektiva unutar određenog problemskog polja. Taj metodološki stav u svojoj filozofskoj podlozi pretpostavlja sasvim određeno razumijevanje istine koje, sukladno tome, možemo nazvati pluriperspektivističkim. Stoga je cilj ove istraživačke teme eksplicirati pretpostavljeni pojam istine radi filozofskog legitimiranja pluriperspektivne spoznajne metode i zasnivanja nove paradigme znanja. Prijelomno vrijeme u kojem živimo možemo kategorijalno obilježiti kao »prijelom epoha« te sadržajno odrediti kao vrijeme gubitka orijentacije. Prijelomnost vremena potencira zadaće mišljenja i traži usredotočenost mišljenja na stvaranje novog orijentacijskog okvira. Mišljenje se, kao stvaralački proces spoznavanja svijeta, opredmećuje u znanju. Karakter ili način mišljenja utoliko postaje formativnim načelom ili paradigmom koja oblikuje određeni tip znanja. Premda je mišljenje individualni akt, znanje je univerzalni fenomen koji se na razini povijesne epohe formira kao dominantno razumijevanje svijeta. Epohe u povijesti svijeta ne zasnivaju se, naime, na povijesnim događajima, koji se obično koriste za njihovo vremensko omeđivanje, nego na dominantnom tipu znanja i na važećoj paradigmi prema kojoj se ono stvara. Utoliko zasnivanje nove paradigme znanja u povijesnom aspektu ujedno znači zasnivanje nove epohe u povijesti svijeta i podrazumijeva kritički osvrt na apsolutiziranje »uporabnog znanja« i steriliziranje institucionalnih formi znanja (»mišljenje u obrascima«), u čemu se zapravo ogleda inercija i pokušaj ovjekovječenja epohe na izmaku.