Predmetne linije bioetičkog istraživanja

Bioetika je nastala i razvijala se kao reakcija na »novu medicinsku situaciju«, pa je i danas bioetička rasprava velikim dijelom posvećena dilemama koje su povezane s medicinskom praksom i biomedicinskim istraživanjima. Stoga, u prvom redu, u perspektivi integrativne bioetike treba osvijetliti sferu biomedicinskih znanosti i sustava zdravstvene skrbi na načelnoj razini, pri čemu se kao posebne istraživačke teme ispostavljaju: pristup medicinskim postupcima i istraživanjima; genetičko inženjerstvo, kloniranje i eugenika; umjetna oplodnja; prenatalna dijagnostika i terapija (osobito istraživanje embrija); pobačaj; transplantacija organa; umiranje (palijativna skrb, eutanazija i distanazija, samoubojstvo); (bio)etika istraživanja, proizvodnje i propisivanja lijekova; etika javnozdravstvenog sustava (odnos liječnikpacijent, liječnička tajna, komercijalizacija zdravstva, solidarnost, komparacija nacionalnih sustava javnog zdravstva, etika poslovnih odnosa u sustavu zdravstvene skrbi, bioetička tijela, politička perspektiva u medicini i dr). U drugome koraku, istraživanje se treba fokusirati na značaj i ulogu bioetike u kliničkoj praksi, načine i metodologiju donošenja etičkih odluka u kliničkoj praksi, etičke teorije i principe kao temeljne pretpostavke moralnog djelovanja u kliničkoj praksi, pluriperspektivnost etičkog odlučivanja u kliničkoj praksi, te ulogu osobne odgovornosti i moralne dužnosti u kliničkom okruženju. U trećem koraku, treba se posvetiti bioetičkim dilemama u biomedicinskim istraživanjima, kao što su istraživanja u području matičnih stanica i kloniranja, gensko liječenje odraslih osoba i gensko liječenje in utero, gensko testiranje, probir i profiliranje, etičko-pravne dileme u slučajevima kada zdrava osoba odlučuje o sudbini neizlječivo bolesnog člana obitelji, gensko savjetovanje, te znanstvena istraživanja na životinjama i dobrobit životinja.

Istraživačka tema odnosa bioetike i veterinarske medicine organizirana je unutar tri cjeline: etika veterinarske struke, etika odnosa veterinara i vlasnika životinje te etika odnosa veterinara i životinje. Sljedeće teme predstavljaju moguća područja istraživanja: međuovisnost čovjeka i životinje kroz povijest, odnos laičke zajednice prema životinjama (mjesto i uloga životinja u ljudskome društvu, »korisne« i »nekorisne« životinje, kulturne implikacije), životinjska svijest te novi etički i pravni zahtjevi u odnosu spram životinja, dobrobit životinja, uloga veterinarske medicine u suvremenom društvu i njena korelacija s humanom medicinom, promjena percepcije veterinara kao društveno korisnih stručnjaka, neke bioetičke dileme iz veterinarskog kuta (životinja kao hrana i odjeća, stvaranje pasmina, eugenika, GMO, eutanazija), anomalije u vrednovanju ljudskog i životinjskog života (hipertrofirana antropomorfnost u ljudskoj percepciji životinja), životinje kao aditiv ljudskog zdravlja, tradicionalna i konvencionalna veterinarska medicina te mogućnost izbora, etika u reprodukciji životinja, relacija ekonomike, veterinarstva i bioetike, općeniti bioetički problemi u veterinarskoj edukaciji. Istraživanja koriste metodologiju integrativne bioetike, uključujući veterinarskomedicinske, filozofsko-etičke i socijalno-kulturne aspekte ove problematike.

Od samih početaka bioetike – bilo da ju se datira prema Fritzu Jahru ili prema Van Rensselaeru Potteru – ekološka problematika bila je ključni motivator i glavno uporište novovrsne teorije i prakse koju se naziva bioetikom. Odnos čovjeka i čovječanstva prema prirodi i okolišu, uključujući i samo definiranje pojmova okoliša i prirode, dospijeva u središte pažnje zbog sve vidljivije erozije uvjeta života, pri čemu postaje jasno da ispitivanju treba podvrgnuti ne samo različite forme mehaničkog i kemijskog zagađivanja okoliša ili ugrožavanja i uništavanja okoliša putem biotehnologije i nuklearne tehnologije nego i one slike svijeta koje su, posebno od početaka novoga vijeka nadalje, dovele do percipiranja prirode kao poligona za iživljavanje ljudske znanstveno-tehničke moći i resursa koji se smije ili čak treba beskonačno iscrpljivati za ljudsku dobrobit. Od načelnih, konceptualnih pitanja, sagledanih u povijesnoj, kulturološkoj, sociološkoj, antropološkoj i filozofskoj perspektivi, preko fenomenologije »ekološke krize«, koja podrazumijeva i prirodoznanstvene i društveno-humanističke aspekte, do praktičkih dimenzija ovih problema, koje objedinjuju etički, pravni, sociopolitički i naposljetku građansko-aktivistički angažman oko zaštite okoliša – ekologija kao teorija i praksa neizostavno je, dapače, ključno područje integrativno pojmljene bioetike. Stoga je primarni cilj ove istraživačke teme dati obuhvatan prikaz problematike ugrožavanja i zaštite okoliša te problematike odnosa čovjeka i prirode s gledišta raznih znanstvenih područja (prirodne, tehničke, društvene, humanističke i druge znanosti). Riječ je o nastojanju da se integrativno, protivno sve naglašenijoj parcijalnosti i fragmentarnosti znanja, prikaže problem uništenja života koji je na djelu, posebno u zapadnjačkim društvima. U tom smislu, bioetičko-ekološki diskurs uključuje i prinose već sasvim etabliranih područja, poput socijalne ekologije, kulturne ekologije i ekohistorije, i prinose onih područja čije je postojanje značajno svjetonazorski obilježeno, poput ekofeminizma i dubinske ekologije, i prinose novih i dinamičnih područja kao što su kulturna zoologija i kulturna botanika. Nadalje, nastoje se obuhvatiti i ekonomski i politički uvidi poput uloge globalizacijskih procesa ili djelovanja tržišta u zaštiti okoliša. Bioetički fundirano shvaćanje života, prirode, okoliša te čovjeka, kulture i društva, kao i odgovarajućih povijesnih procesa, u naznačenom konceptu tendira umanjenju dihotomije čovjek/kultura/društvo vs. život/priroda/okoliš, te nastoji ocrtavanjem sinhroniciteta prevladati civilizacijski rez na kojemu se bazira znanstveno-tehnička civilizacija, dakle uvid da je život isključivo život čovjeka. U tom pogledu, nastoji se, temeljem odrednica integrativnosti i pluriperspektivizma, pokazati putove izgradnje bioetičke ekumene, konkretno jedinstva života i čovjekove odgovornosti za nj.

Pravna perspektiva nužna je za artikuliranje i rješavanje bioetičkih problema, kako u teorijskom tako i u praktičkom smislu. Stoga je nužno istraživački je obuhvatiti, uz korištenje metodologije integrativne bioetike. Neke od istraživačkih tema koje svakako vrijedi istražiti jesu: odnos između bioetike i zdravstvenog prava s posebnim osvrtom na pravne izvore iz područja bioetike (u poredbenom, europskom i međunarodnom pravu), temeljna bioetička načela gledana iz pravne perspektive, prava pacijenata kao ljudska prava (pravo na adekvatno liječenje, zabrana diskriminacije, pravo na humano postupanje, pravo na privatnost, pravo na samoodređenje, selekcija pacijenata u slučajevima nedostatka sredstava), informirani pristanak (pojam informiranog pristanka, informacija koja treba biti otkrivena pacijentu, sposobnost davanja pristanka, pravo odbijanja liječenja), odgovornost zdravstvenih radnika (građanska, kaznena itd.) – analiza slučajeva, povjerljivost (definicija liječničke tajne, dužnost i iznimke glede čuvanja liječničke tajne, odgovornost za kršenje povjerljivosti, neovlaštena uporaba povjerljivih podataka), biomedicinska istraživanja na ljudima (pravni i etički okvir biomedicinskog istraživanja – međunarodni dokumenti i nacionalno zakonodavstvo iz poredbene perspektive), pravni aspekti zaštite okoliša, pravni aspekti zaštite životinja.

U pluriperspektivnom horizontu integrativne bioetike religija i teologija igraju važnu ulogu i u predmetnom i u metodološkom pogledu. Religiozna perspektiva, kao jedna od kulturnih perspektiva, i teološka perspektiva, kao jedna od znanstveno-disciplinarnih perspektiva, na različite načine rasvjetljavaju pitanja života, uvjeta života i manipulacija životom u znanstveno-tehničkoj civilizaciji, a to se tiče kako biomedicinske tako i ekološke problematike. Mnogi koncepti i nazori koji usmjeravaju današnje bioetičke diskusije religiozno su obojeni, odnosno nastali su i razvijali se u okrilju religije, a povijest bioetike je od svoga početka prožeta teološkim doprinosima. Cilj ove istraživačke teme je ponuditi uvid u povezanost religije i teologije s bioetikom, tj. s razmatranjem pojedinih bioetičkih problema. U tu će se svrhu ponajprije razmatrati načelna pitanja kao što su: razlikovanje vjere, religije i teologije; zajednički izvori i međusobne razlike židovstva, kršćanstva i islama; različita lica kršćanstva (katoličanstvo, protestantizam i pravoslavlje); te religija i teologija u svjetlu bioetičkog pluriperspektivizma. S druge strane, istraživat će se specifičnije teme u kojima se bioetika susreće s religijom i teologijom kao što su: teološki doprinosi u povijesti bioetike (Franjo Asiški, Albert Schweitzer, Fritz Jahr, Albert Jonsen, Joseph Fletcher, Hans Jonas i dr.); pojmovi života, ljudskosti i osobnosti u teološkoj perspektivi; koncept svetosti života: vrijednost, dostojanstvo, nedodirljivost i poštovanje života; teocentrizam, antropocentrizam i biocentrizam u teološkoj perspektivi; pojedina bioetička pitanja u perspektivi katoličke, protestantske i pravoslavne teologije; bioetika u perspektivi islama; bioetika u perspektivi judaizma; te svjetske religije i projekt »svjetskog ethosa«.

Rodna perspektiva, koju su artikulirali u prvom redu feministička teorija i feminizam kao društveni i politički pokret, igra vrlo važnu ulogu u pluriperspektivnom horizontu integrativne bioetike, jer je to jedna od ključnih kulturnih perspektiva koje proširuju područje bioetičkih rasprava. Doprinosi feminizma i rodnih studija mogu se očitati kako na metodološkoj razini (teorijsko razvijanje i prakticiranje pluriperspektivizma) tako i na predmetnoj razini (pitanja koja postavljaju feministička bioetika i ekofeminizam te kritika rodne neosjetljivosti bioetike). Cilj istraživanja u ovom tematskom krugu je ponuditi prikaz temeljnih pojmova, pogleda i teorija feminizma i rodnih studija, kao i uloge rodnog/feminističkog pristupa u integrativnoj bioetici, kako bi se moglo podrobnije razmatrati feminističku bioetiku (koja se bavi prije svega biomedicinskim pitanjima, od kliničke prakse i zdravstvene skrbi, preko pobačaja i kontrole rađanja, do novih tehnologija), ekofeminizam (koji se bavi prije svega kulturnim, filozofskim i društvenim temama povezanima s odnosom čovjeka i prirode te čovjeka i životinje, tj. s ekologijom i animalizmom), te tehno-feminizam/cyber-feminizam (koji se bavi prije svega sporovima oko emancipatorskog potencijala moderne tehnike). Osnovna pretpostavka ovog istraživanja je da moramo promišljati ne samo mogućnost rodnog/feminističkog doprinosa bioetičkoj problematici i formiranju šireg bioetičkog pristupa nego i mogućnost integrativnobioetičkog doprinosa samorazumijevanju i autokonceptualizaciji feminizma i rodnih studija.

Budući da bioetički problemi ne nastaju, niti se bioetička refleksija odvija u zrakopraznom prostoru, bioetičku je raspravu potrebno situirati u aktualni socijalni kontekst. U tom smislu, može se reći da je izvor većine bioetičkih problema djelovanje sistema koji sačinjavaju moderne forme tehnoznanosti (sklop tehniciziranih prirodnih znanosti i biomedicine, matematike, informacijskokomunikacijskih tehnologija i biotehnologija), ekonomije (neoliberalni kapitalizam) i politike (liberalna demokracija). Taj sistem i u totalu i u pojedinostima određuje ono ljudsko i ne-ljudsko, te ugrožava samu osnovu života – kako prirodnog tako i društvenog – budući da je monoperspektivistički i redukcionistički orijentiran, te je usmjeren protiv javnog/zajedničkog dobra, uključujući vitalne sfere ljudskog života i prirodna dobra. Iako se u osnovi ovog globalno vladajućeg sistema nalazi novovjekovna (»kartezijansko-bejkonovska«) tehnoznanstvena predodžba prirode i čovjeka, a glavni mehanizam njegove provedbe je politika shvaćena kao gola moć bez moralne i društvene odgovornosti, ipak je ključni element ovog tročlanog sistema ekonomija bazirana na interesima krupnoga kapitala i korporacija, te privatnome profitu. Cilj istraživanja u ovom tematskom krugu je osvjetljavanje bioetičke problematiku iz naznačenog rakursa, da bi se bolje artikuliralo pojedina bioetička pitanja i da bi se doprinijelo sistemskom rješavanju bioetičkih problema, uključujući razvijanje alternativnih pogleda na znanost i tehniku, politiku i ekonomiju, te uvid u mogućnost alternativnih praksi usmjerenih na očuvanje javnih/zajedničkih dobara, čovječanstva i prirode. U tu svrhu, istražuju se sljedeće teme: tehnoznanstveno-političko-ekonomski sistem i njegov utjecaj na čovjeka i prirodu; biopolitički pogled na problematiku života; odnos biopolitike i bioetike; ekološka kriza, socijalno-ekonomsko-politička kriza, kriza medicine: konstatiranje, analiza, prijedlozi za rješavanje; pojam javnog/zajedničkog dobra i imperativ njegove zaštite; privatizacija života i pitanje vlasništva; primjeri i slučajevi: zrak, voda i zemlja, poljoprivreda i hrana, genetički modificirani organizmi, životinje, medicina i zdravstvo, urbani prostori, obrazovanje, bioetičke rasprave i pravnopolitička regulacija bioetičkih pitanja u liberalno-demokratskim okvirima.

Istraživanje u sklopu ovog tematskog kruga usmjereno je na nužno detaljnije terminološko razjašnjenje ključnih pojmova i polazišnih pozicija u suvremenim »trans-«, »meta-«, »post-humanističkim« raspravama o odnosu čovjeka i tehnike. U tom smislu, uspoređuje se ideja »transhumanizma« (poglavito njezina razrada u filozofiji Nicka Bostroma, jednog od utemeljitelja transhumanističkog pokreta) s idejom »metahumanizma« (Jaime del Val, Stefan Lorenz Sorgner). Jednako tako u obzir se uzimaju različiti posthumanistički kritički pokušaji nadilaženja ontološkog dualizma. Navedeno služi kao podloga za istraživanje koje se tiče metafizičke pozadine ideje poboljšanja čovjeka putem tehnike. Kao pokušaj rasvjetljavanja problematike postmodernih pristupa detaljnije se proučava veza između napretka tehnike i perspektive »drugih«. Naime, upravo se perspektiva »drugih«, koju na ovom mjestu reprezentira feminizam, zbog svoje ranjivosti, pokazuje pogodnom za raskrivanje opasnosti koju u sebi sadržava ideja poboljšanja čovjeka putem tehnike. Istraživanje se potom proširuje na ideju ljudske prirode u kontekstu problematike odnosa čovjeka i tehnike, imajući u vidu najnovija znanstvena istraživanja poput procesa mind uploading (whole brain emulation). Problematika ljudske prirode komparativnom se metodom dovodi u odnos sa suvremenim pozicijama i strujanjima u etici, s posebnim naglaskom na ideju moralnog poboljšanja čovjeka putem tehnike i rad Juliana Savulescua i Ingmara Perssona. Daljnja istraživačka težišta uključuju fenomene patnje i smrti u prethodno opisanom kontekstu, a naposljetku i svjetskopovijesni proces prelamanja epoha u kontekstu tehnološkog napretka, s naglaskom na ideju posthumanog doba u propitivanju ideje napretka kao konstantnog ili naglog razvoja u opreci s teološko-moralnom perspektivom.

Probijanje barijere za prijenos gena između nesrodnih vrsta, rekombinacija nasljednog materijala te stvaranje transgenih organizama, nisu samo još jedan korak u kontinuiranom napredovanju znanosti i tehnologije, nego vrhunski doseg novovjekog programa ovladavanja prirodom. U takvim praksama postale su razvidne krajnje konzekvencije novovjekovnoga programa te se potvrdila nužnost promjene generičkog stava prema prirodi kao uvjetu ljudskoga opstanka. Čovjek je time dospio u posve novu dimenziju odgovornosti: nije to više ontička (pojedina živa bića) i antropocentrična (ljudski rod) odgovornost, nego odgovornost koja se usmjerava na vrste i univerzum života. Istraživanje problema GMO u njegovu etičkom i bioetičkom aspektu trebalo bi rasvijetliti novu dimenziju odgovornosti i sukladno tome projektirati primjereni orijentacijski okvir. Problematika GMO je višeslojna i zahtjeva sustavnu analizu. Istraživački se napor usmjerava na otkrivanje različitih specifičnih aspekata: od onih teorijskih koji ciljaju na dijagnosticiranje situacije u kontekstu (još uvijek) dominantne znanstveno-tehnološke paradigme novovjekovlja te na brojne manifestacije takve paradigme poput rekombinacije gena, prelaska između vrsta, stvaranja posve novih vrsta, utilizacije života općenito, prakse patentiranja gena, sve do politike trans-nacionalnih kompanija usmjerene profitu. Osim općeg istraživanja koje je rezultat kontroverzi oko pitanja manipulacije genima, pažnja se usmjerava i na specifičnu situaciju u Hrvatskoj.

Osnovna istraživačka nakana proučavanja bioetičkih tema u njihovoj pojavnosti u hrvatskim tiskanim medijima jest dvovrsna. S jedne se strane nastoji oformiti dokumentacijski centar koji bi služio kao podloga daljnjim, specifično usmjerenim istraživanjima tema iz bioetičkoga problemskoga područja, kojemu prethodi studiozno usustavljanje samoga fonda. Taj je primarni zadatak nužno provesti ustrajnim istraživačkim naporom, usmjerenim na nekoliko razina: prikupljanje odgovarajućih materijala i definiranje uzorka, zatim sustavna i kritička analiza prikupljenih sadržaja precizno definiranom metodom te, naposljetku, njihova klasifikacija prema prethodno utvrđenim kriterijima i ukršteno umrežavanje prema raznim razinama povezanosti. Osnovna metoda izrade dokumentacije stoga nadilazi mehaničko prikupljanje novinskih tekstova na osnovu pojavnosti određenih ključnih riječi, s obzirom da je već u ovoj fazi nužno slijediti metodologiju integrativne bioetike. Jedino kvalitetno analizirani i obrađeni uzorak može poslužiti daljnjim istraživačkim aktivnostima kojima bi se ostavio slobodan, prethodno nedeterminirani, prostor za otkrivanje novih veza među sadržajima te zahvaćanje svjetonazornih struktura koje nisu niti mogu biti izrijekom istaknute ili sažete unutar korpusa određenih ključnih riječi. Sljedeći kompleksan istraživački zadatak odnosi se na analizu prikupljenih materijala uobičajenim istraživačkim metodama koje ovise o temi i cilju pojedinoga istraživanja. Materijali objedinjeni i strukturirani unutar dokumentacijskoga dijela posebno će se vrijednima pokazati u kontekstu istraživanja stavova javnosti o određenim temama iz bioetičkoga problemskoga područja, otvoriti uvide u izvan-znanstvene perspektive koje u povratnoj sprezi s onima znanstvenima oblikuju pojedina područja bioetike i određuju im, nerijetko i posve nasuprotne, predznake. Teme iz bioetičkoga problemskoga područja umnogome se tiču javnosti koja vrlo često ima i presudan utjecaj na pravce znanstvenoga razvoja te je njihov odraz, zabilježen kroz dnevni tisak, neizostavan izvor informacija koji traži sustavan, kritički i sintetički pristup.

Tema bioetičke edukacije iznimno je važna u kontekstu bioetike. Učinkovita i smislena edukacija mora počivati na dobro utemeljenim i razrađenim postavkama, jasno definiranih ciljeva i ishoda učenja, no jednako tako mora otvoriti prostor kritičkome promišljanju. Istraživanje ove teme prvenstveno cilja na utemeljenje teorijskoga okvira za kasniju praktičnu realizaciju nastavne prakse. Stoga se istraživanje usmjerava na koncipiranje sadržaja, aktualizaciju i problematiziranje postojećih sadržaja, razvoj metodologije ocjenjivanja, kao i na definiranje ciljeva bioetičke edukacije te odgovarajuće metodologije za njeno provođenje.

Na praktičkom planu posljednjih desetljeća dolazi do standardizacije etičkoga orijentiranja sustavom normativnih (etički kodeksi) i organizacijskih institucija (etička tijela: komiteti, povjerenstva, vijeća, odbori i sl.). Ipak, pomnija analiza pokazuje da je praksa etičke institucionalizacije često nedovoljno reflektirana i nezadovoljavajuće fundirana te zahtijeva kritički pristup problematici, ponajprije na liniji razlikovanja moralne i etičke refleksije. Izrada etičkih kodeksa i uspostava etičkih tijela nisu puka tehničko-organizacijska pitanja, nego zahtjevna zadaća koja traži produbljeni teorijski pristup, dobro poznavanje područja koje se etički normira i usklađeni angažman raznih čimbenika na načelima interdisciplinarnosti, pluriperspektivnosti i integrativnosti. Istraživački zadaci tako se kreću u rasponu od proučavanja povijesno-filozofijskih, etičkih i metodološki pretpostavki etičkih kodeksa i etičkih tijela, s posebnim naglaskom na područje bioetike. Sljedeći istraživački krug obuhvaća analize slučaja te komparativne analize ciljeva, sastava i metodologije rada pojedinih etičkih tijela.